Eto sam opet odlutao! Na svakom ćošku pobjegnem sam sebi s lanca. Stalno mi se mrsi i prekida nit. To mi je stara mana, još iz djetinjstva. Vječito su me korili zbog te "niti" i zbog neprestanih digresija. A ja sam se onda čudio: što im je toliko do te blažene "niti"! Kao da je nit ono najvažnije i najbitnije što čovjek čovjeku ima da saopći! I činilo mi se da se baš u tim "digresijama" leži sama suština onoga što želim dа iskažem.


Nikad se nisam stidio jednostavnosti mojih radosti. Često im je uzrok bio upravo ništavan. Pa ipak, to su možda bile one najveće. Ili bar najčišće. Činjenica je da se njih najbolje sjećam, pa makar koliko vremenski daleke bile. Sjećam ih se kudikamo bolje i življe nego nekih stvarnijih uspjeha i izuzetno sretnih ishoda. Uopće, daleko bolje pamtim ugođaje i raspoloženja nego događaje. Da bi se čovjek radovao, da bi se radovao u pravom, čistom smislu te riječi, treba da za jedan časak opet postane dijete. Radost je stvar koju odrasli ne poznaju. Oni tom riječju nazivlju nešto sasvim drugo, sasvim različito. Treba mnogo naivnosti za pravu, čistu radost. Prava je radost, u stvari, bezrazložna. U tom i jeste njena čudesna ljepota.
(V.Desnica, "Proljeća Ivana Galeba")