Wednesday, May 16, 2012

Ivan Stanimirov, Bela Crkva, ”One small step for a man....”
Jelena Micić, Beograd, ”Krug”
Sanja Prodan, Opatija, Hrvatska, ”Hipster Girl”
Stefan Milosavljević, Kragujevac

Friday, April 27, 2012

Thursday, March 29, 2012


In broad daylight even the sounds shine.
On the repose of the wide field they linger.
It rustles, the breeze silent.
I have wanted, like sounds, to live by things
And not be theirs, a winged consequence
Carrying the real far.


X
As to a child, I talked my heart asleep
With empty promise of the coming day,
And it slept rather for my words made sleep
Than from a thought of what their sense did say.
For did it care for sense, would it not wake
And question closer to the morrow's pleasure?
Would it not edge nearer my words, to take
The promise in the meting of its measure?
So, if it slept, 'twas that it cared but for
The present sleepy use of promised joy,
Thanking the fruit but for the forecome flower
Which the less active senses best enjoy.
Thus with deceit do I detain the heart
Of which deceit's self knows itself a part.

(F.Pessoa)

Saturday, February 4, 2012

Tuesday, January 10, 2012

Wednesday, January 4, 2012

Robert Capa. Henri Matisse drawing with a bamboo pole tipped with charcoal. Cimiez (Nice). August 1949.

Wednesday, December 21, 2011

Thursday, December 1, 2011



Jeunes Femmes (1925)
Photograph by Henri Roger-Viollet

Terrace of La Tartine, Rue de Rivoli, Paris (2002)
Photograph by William Albert Allard

"Ti mladi ljudi me oduševljavaju: pijući svoju kafu, pripovedaju određene, i verovatne priče. Ako ih zapitate šta su radili juče, oni se ne zbunjuju: obaveste vas o svemu u dve reči. Na njihovom mestu, ja bih mucao. Istina je da se već odavno niko ne brine više o tome kako ja koristim svoje vreme. Kad čovek živi sam, čak više i ne zna šta je to pričati: ono što je verovatno iščezava istovremeno kad i prijatelji. Pušta i događaje da teku, vidi kako naglo iskrsavaju ljudi koji govore i odlaze, ponire u priče bez glave i repa: bio bi ogavan svedok. Ali, kao naknadu, sve neverovatno, sve ono o čemu se u kafanama ne bi moglo pričati, to se ne propušta. Na primer, u subotu oko četiri sata posle podne, na parčetu pločnika prekrivenog daskama kraj staničnog gradilišta, neka ženica odevena u plavo poput neba trčala je unatraške, smejući se, mašući maramicom. Istovremeno, neki crnac u kišnom kaputu žućkastobele boje, sa žutim cipelama i sa zelenim šeširom, skretao je za ugao ulice i zviždao. Još idući natraške, žena se sudarila sa njim ispod fenjera obešenog o ogradu koji uveče pale. Dakle, bili su tu, ispod zapaljenog neba, istovremeno: ta ograda koja tako jako vonja na ovlaženo drvo, taj fenjer, ta priprosta plava ženica u naručju crnca. Da nas je četvorica ili petorica, pretpostavljam da bismo opazili sudar, sve te nežne boje, lepi plavi kaput koji je izgledao kao perjana dunja, svetli kišni mantil, crvena stakla fenjera; smejali bismo se preneraženosti koja se pojavila na ta dva dečja lica.
Retko sam čovek poželi da se smeje: ta skupina je za mene oživela veoma snažnim i čak divljim, ali čistim smislom. Potom se rasturila, ostali su samo fenjer, ograda i nebo: to je bilo još prilično lepo. Sat kasnije, fenjer je bio upaljen, vetar je duvao, nebo je bilo crno: baš ništa više nije ostalo.
Sve to odista nije novo; ta bezopasna uzbuđenja nisam nikad odbijao, naprotiv. Da bismo ih osetili, dovoljno je da budemo sasvim malo sami, upravo dovoljno da bismo se u pravom trenutku ratosiljali verovatnoće."

francuski pisac

Thursday, November 24, 2011

Monday, November 7, 2011